REALITETNA TERAPIJA (RT)
Veliki broj stručnjaka ljudsko ponašanje tumači kao odgovor na neki, najčešće vanjski, podražaj. Dakle, po principu akcije i reakcije. Takav pristup ponašanje vidi determiniranim, a samu osobu kao subjekta bez mogućnosti izbora vlastitih ponašanja. S druge strane, klinički rad dr. Glassera temelji se na njegovoj teoriji izbora koja ponašanje tumači bitno manje podređenim vanjskim okolnostima, a puno više u kontroli same osobe koja ga producira.Vanjski podražaji, odnosno informacije koje primamo iz vanjskog svijeta, jesu važne samim time što predstavljaju okolnosti našeg realiteta, ali nikako nisu presudne za odabir nekog našeg ponašanja. Presudno je zapravo naše razumijevanje, odnosno naša percepcija vanjskog svijeta. Shakespeare je to odlično sažeo u Hamletovoj rečenici: „Ništa nije ni dobro ni zlo, tek mišljenje ga takvim čini“.
Možemo zaključiti da su ponašanja motivirana percepcijom. Dakle, motivirana su iznutra, a ne izvana kako se to često misli. Svakom ponašanju namjena je zadovoljiti neku potrebu i koliko god neobično bilo to ponašanje, ono je uvijek smisleno za osobu koja ga koristi. Čovjek je znači, slobodan odabirati svoja ponašanja, čineći to u većoj ili manjoj mjeri svjesno.
Realitetna terapija je zapravo terapeutova primjena gore opisane teorije izbora u psihoterapijskom procesu. Tijekom psihoterapije se sagledavaju klijentove životne teškoće, s time da terapeut polazi iz uvjerenja teorije izbora, dok klijent u većoj mjeri vjeruje da je njegovo ponašanje, a često i cijeli njegov život, puka reakcija na okolnosti u kojima se našao. Realitetna terapija usmjerena je na prepoznavanje klijentovih potreba te na ono što on može kontrolirati – njegovo ponašanje, kojim će te potrebe zadovoljiti na način bolji nego do tada i time podignuti kvalitetu svog života.