EYE MOVEMENT DESENSITIZATION AND REPROCESSING (EMDR terapija)

Ovaj terapijski pristup koncem 80-ih godina prošlog stoljeća razvila je američka psihologinja Francine Shapiro. Hodajući parkom i razmišljajući o problemu koji ju je mučio primijetila je tada da očima spontano pomiče lijevo-desno te da joj se uslijed toga njen problem čini drugačijim, manje neugodnim te nižeg emocionalnog naboja. Zainteresirana ovim fenomenom, 1987. godine Shapiro razvija najprije terapijsku tehniku EMD, a naknadim istraživanjima definira novi psihoterapijski pristup EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing).
U Hrvatskoj se akronim EMDR ustalio kako u profesionalnim krugovima, tako i u svakodnevnom govoru. Najbolji prijevod na hrvatski jezik bio bi Desenzibilizacija i re-elaboracija uz pomoć pokreta očiju, ili jednostavnije Terapija reprocesiranja.

Stanje visoke razine uznemirenosti u različitim stresogenim ili traumatskim situacijama može dovesti do blokiranja sustava za normalnu obradu doživljenog iskustva i onemogućavanje njegovog adekvatnog zapamćivanja. Takva će se iskustva memorirati na neadekvatan način i neće se povezati s ostalim našim sjećanjima. Ti disocirani fragmenti naše memorije često sadrže negativnu kognitivnu perspektivu, nepovoljne obrasce ponašanja, te neugodne emocije i senzacije o doživljenom uznemirujućem iskustvu, a kasnije će se kroz život pojavljivati bez naše svjesne kontrole i bez mogućnosti da im se suprotstavimo (slično onome što C.G. Jung naziva kompleksima).
U EMDR terapijskom pristupu polazimo od činjenice da su sve psihičke teškoće (izuzev onih koje su uzrokovane ozljedama ili organskim malformacijama), rezultat upravo ovih neadekvatno procesiranih i disociranih sjećanja na neko uznemirujuće iskustvo.

EMDR je najprepoznatljiviji po tome što je zadatak klijenta da pogledom prati terapeutov prst. Pomičući pogled lijevo-desno, slično kao i u REM fazi spavanja, dolazi do obostrane stimulacije klijentova mozga, odnosno do aktivacije neurofizioloških mehanizma odgovornih za adaptivnu obradu sjećanja. Bilateralna stimulacija mozga uparuje se sa slikom uznemirujućeg događaja (tzv. target), te s njim povezanim negativnim mislima, neugodnim emocijama i fizičkim senzacijama. Na taj se način olakšava reprocesiranje klijentovog sjećanja sve dok ono ne postane manje bolno i neugodno. Intervencija je završena kada se iskustvo obradi i adekvatno pohrani u našoj memoriji (tzv. adaptivno razrješenje).
Tijekom EMDR terapije, moguće je doživjeti vrlo intenzivna emocionalna stanja, no završetkom procesa većina klijenata izvještava o značajnom smanjenju uznemirenosti vezanim za konkretno sjećanje te pomak od negativnih ka pozitivnim uvjerenjima o sebi. Na taj se način postiže učinkovitije svakodnevno funkcioniranje klijenta.

U odnosu na tradicionalne psihoterapijske pristupe, EMDR postiže brži učinak jer direktno utječe na neurofiziološku podlogu emocionalnog problema, a izazovi transfera i kontratransfera u odnosu klijenta i terapeuta svedeni su na minimum.

U svojim počecima EMDR se koristio isključivo za rad s traumama vojnih veterana i žrtava seksualnih napada. Polučivši dobre rezultate, početkom 2000-ih EMDR dobiva preporuke kao učinkovita tehnika u liječenju trauma (Izraelski nacionalni savjet za mentalno zdravlje 2002. godine, Američko psihijatrijsko društvo 2004. Nacionalni zdravstveni sustav Velike Britanije 2005. itd).

Danas znamo da je EMDR terapijski pristup indiciran za rad na emocionalnim smetnjama uzrokovanim traumatskim iskustvima, ali i drugim, manje uznemirujućim i stresogenim životnim iskustvima iz djetinjstva ili odrasle dobi koja nerijetko i desetljećima kasnije utječu na osjećaj osobne vrijednosti, osjećaj sigurnosti i sposobnosti za preuzimanje adekvatne odgovornosti za sebe i druge, kao i sposobnosti za mogućnosti izbora pojedinca. EMDR je također moguće koristiti u svrhu jačanja profesionalne ili sportske učinkovitosti. EMDR može biti temeljna psihoterapijska aktivnost u radu s klijentom ili integrirana u širi terapijski pristup.

Natrag